03.02.2005., četvrtak
Jugo ili bura?
Danas sam opet proučavala oglasnik - i dalje ništa. Ma, ima oglasa, ali vrlo lako se svrstaju u kategorije poput: 1) već zvano i niš koristi (već tjednima i mjesecima tu stoje, s razlogom), 2) precijenjeno i preskupo (ko je tu lud i ko tu koga??) ili 3) nezanimljivo. I ono malo optimizma u tren nestane poput maslačka koji otpuhne vjetar. I opet ona muka u želucu. Ponekad mislim da će baš sljedeći oglas biti onaj naš pravi, a ponekad pomislim da nikad nećemo naći stan koji će nam odgovarati. Izbirljivi jesmo, ali smatram da je to potpuno opravdano jer kupujemo prostor u kojem ćemo živjeti godinama, koji ćemo godinama otplaćivati (i zapravo u konačnici platiti dvostruko više) i o puno toga treba voditi računa. Pa kad kupujem obične cipele, razmislim jesu li mi zaista potrebne baš takve, odgovara li mi boja, kako se održavaju, mogu li se nositi kad pada kiša... Pa kako ne bih o stanu razmišljala i gledala na detalje? To bi bilo neozbiljno. U ovim našim malim balkanskim okvirima ljudi od velikih riječi teatralno to vole nazivati investicijom života, a ja sam već umorna od traganja pa ispada da nemam ni investicije ni života. Baš krasno. |
Ljudi moji, je li to moguće?!
Iako je zvučalo nevjerojatno, nemoguće, bez razloga i realne osnove, cijene kvadrata nekretnina otišle su nebu pod oblake. Zaista okrutno, al' nebo im je granica. Što će reći da nema kraja tom bezobrazluku umjetno stvorenih nerazumno visokih cijena. Tako da su danas one za koju stoticu eura više nego prije neizbrojivo mnogo mjeseci kad je sve zapravo počelo. A što se realno promijenilo, tj. koji su se uvjeti stvorili da te cijene opravdano budu veće? Dogodilo se jedno veliko ništa. Pa što bi se moglo dogoditi? Da se povećaju plaće? Da smo svi skupa postali gospodarsko čudo i raj na Zemlji? (Pardon, ovo potonje smo već odavno...) Da smo se svi odjednom i preko noći bezobrazno obogatili? (Pardon, ovo potonje učinili su već neki drugi...) Znam, znam, zakon ponude i potražnje pokazuje svoje lice, ali zapravo me zanima jedna druga stvar - do koje su granice spremni ići ljudi koji plaćaju te stanove? Pa i njihova je kreditna sposobnost i te kako ograničena! Jer bez obzira na veliku potražnju životnog prostora, kad ljudi jednom prestanu kupovat te preskupe i precijenjene kvadrate - i to samo zato jer nemaju toliko novaca - hoće li se cijene primiriti i vratiti se u nekakve "normalne" okvire? Znam isto tako da je ključna riječ konkurencija (pa evo sad svaka banka nudi "najpovoljniji kredit" jer su i bankari shvatili da neke stvari moraju promijeniti), al' stvar je u tome da se svi polakome za novcem (prodavatelji, tj. graditelji) i ako u određenom trenutku mogu postić neku cijenu - zašto bi išli glumit konkurenciju i ponudit svoju nekretninu po nižoj cijeni? A i neš ti konkurencije ako tako nešto napravi pojedinac. I tako se sve vrti u krug, tj. pravocrtno ide prema vrtoglavoj svoti eura. A mi stojimo na mjestu... |
Samo danas u vašem gradu!
U potrazi za stanom u početku novogradnju nismo ni gledali - bila je preskupa, a i sumnjive kvalitete i papirologije. Kako se potraga širila i razvijala, s vremena na vrijeme pogledali bismo i nešto novosagrađeno. Ne zato što više nije bilo skupo ili se počelo kvalitetnije gradit, već zato što su cijene starih stanova gotovo dostizale tu noviju gradnju i prema zakonu isplativosti nije bilo na odmet pogledati i nešto što se tek gradi. Naime, u stari stan uvijek treba uložit, promijenti kupaonicu, vjerojatno i kuhinju dovest u red, sredit parkete, ofarbat zidove - i sve to samo ako ste naišli na održavan stan pa ne treba mijenjat stolariju, skidat ostalu drveninu po stanu, mijenjat parkete, uvodit instalacije... U novi stan treba donijet samo pokoji komad namještaja i svoje kofere. Pa kad smo krenuli u obilazak novogradnje... ne znam jesu li iskušavali naš smisao za humor ili toleranciju. Nevjerojatno je što sve strpaju u tako malo kvadrata i kakav je to osjećaj kad vas netko uvjerava kako je četrdeset kvadrata ideal komfornog dvosobnog stana. Više nije čudo ako u kupaonici naiđete na prozor, čudo je ako kuhinja ima prozor! Jer obično ga nema. To je valjda sad tako moderno. Također je u modi da ulogu hodnika preuzme dnevni boravak (koji bi trebao biti i spavaća soba obzirom na nedostatak prostora) jer iz jedne se sobe redovite ide u drugu ili treću, ili kroz kuhinju, ili kroz susjedov stan... Baš me zanima tko radi takve nacrte jer mi je fascinantno da za tako nešto netko dobije i novac. Da ne govorim kako je cijena stana uvijek prava sitnica, al' nisu oni krivi kad morate kupiti podrum, šupu, parkirno mjesto, pola autobusne stanice i dječjeg igrališta eno tamo u blizini... I naravno, sve to ima svoj koeficijent (uzvišene li riječi!) koji se uračuna u kvadraturu vašeg stana koji vrlo brzo, nakon samo malo računanja, bude za desetak tih istih kvadrata manji...Zanemarimo li navedene sitnice, ostaje pitanje tko daje te dozvole za građenje (kad i ako daje) bez reda i ukusa? Plave, zelene, ružičaste, žute, crvene zgrade... - i sve jedna do druge, jedna različitija od druge tako da sve skupa sliči jednom dobrom cirkusu. Ili tragediji ako se iste takve novogradnje nađu uz bok trošnim kućicama, u uličicama kojima se auto jedva provlači, o pješačkim zonama da ne govorim - pa neće valjda sad još i ljudi negdje hodati! I to je slika naše vrle novogradnje! Živjela država bez zakona i ukusa! |
Profesionalci
Nakon neizbrojivo mnogo mjeseci (naravno da je to subjektivna (pr)ocjena) avantura oko te nedostižne nekretnine i dalje je u punom jeku. Zapravo, čini se k'o da se tek sad zahuktava, što me i te kako brine, obzirom da sam prije tih neizbrojivo mnogo mjeseci bila uvjerena u postojanje tog procesa zahuktavanja. Dakle, još uvijek ništa konkretno. I dalje D. i ja (D. kao dečko) nemamo zajednički dom. A i nismo se ni vjenčali. Iako nismo niti odustali od ideje, što je svakako ohrabrujuće. Snagom volje nismo odustali niti od kupnje stana (čini se da smo se odlučili za stan). Barem je danas stanje takvo. Više i ne brojim koliko sam puta prijetila dizanjem ruku od svega, a onda bih se svaki put pokunjeno vraćala oglasniku, telefonu i uvježbavala umilni glasić za razgovore s kojekakvim likovima s druge strane žice. (Hm, postoje li više telefoni sa žicom? Svakako, ne mogu sad mijenjat frazu.) Još uvijek se nadam da postoji neki smisao i uzvišeni cilj u svemu tome. Na kraju krajeva, moramo imati svoj dom. Istina, bilo je u tom međuvremenu uspona i padova, pisanja nikad ovjerenih i nikad uspjelih predugovora, živčanih ispada, smijeha, suza, kokica, kikirikija... Šte te ne slomi, ojača te. (Znači li to da smo sad k'o stijena čvrsti?) Drugim riječima, postali smo profesionalci!Kad sve jednog dana prođe (a hoće, jer mora, po svim zakonima fizike), postat ćemo savjetnici za kupnju nekretnina. To bi barem bilo korisno (nasuprot agencijama za prodaju nekretnina, npr.). |
31.05.2004., ponedjeljak
Danas kada postajem...
Nakon sve sile nezadovoljstva koje me iznimno nadahnulo u pisanju, nastupilo je razdoblje ravnodušnosti. Kao da je sve samo neka suluda ideja koja se ionako neće ostvariti pa čemu se zamarati detaljima. Kao kad me nakon nekoliko dana prođe ideja kupnje skupih cipela koje si ne mogu priuštiti pa na kraju zaključim da i nisu bile tako dobre (k'o fol nisu), da mogu bez njih, da ima jeftinijih rješenja i sve tako redom. Iako kupnja nekretnine nije samo vikend-ideja. No došlo je do novih spoznaja koje s jedne strane kompliciraju čitavu stvar i povećavaju papirologiju. Naime, kako bismo prošli povoljnije i jednostavnije, moj dečko i ja trebali bismo se - vjenčati. Ehm, zvuči kao ucjena, a svakako je još jedna stvar za razmišljanje. Postat ću perpetuum mobile razmišljajući, koliko je tih stvari koje treba riješiti, osmisliti, uskladiti, doskočiti im... Mislim da bi dizanje kredita te kupnja nekretnine trebalo postat fakultetska disciplina. Pa onda pokrenut projekt s faksa na vjenčanje i eventualno nakon toga razmišljat o građenju svijetle budućnosti. Sve drugo gubi smisao u bitkama s birokracijom i zakonskim odredbama te navodnim olakšicama. Postoji ta neka porezna olakšica od pet posto na kupnju prve nekretnine, ali kvadraturom ograničena pa ako kupuje pojedinac za dvoje - premalo je tih kvadrata. Ako kupuju dvoje koje su pred zakonom cjelina, onda imaju malo više kvadrata na raspolaganju. Al' zato zakonski trebaju postat obitelj - znači rješit još poneku papirologiju, promrljat to "da" pred svjedocima, lišit se osobne slobode te se obilježit plemenitim metalima. To je cijena za tih mizernih pet posto. No budemo to nekako romantično obrazložili i upakirali. Osim toga, veže nas ljubav, a ne tih nekoliko tisuća eura koje bismo dobili. Zapravo, ne bismo ih dobili, već ih ne bismo trebali platiti. Kažem ja, stvari se kompliciraju. Mada bi vjenčanje došlo prije ili kasnije, zar ne? Jel da? Jel da? |
28.05.2004., petak
Dajte da živi
S obzirom za danas, uslijed drugih neodgodivih obaveza i dužnosti, nema(mo) nekih senzacionalnih vijesti ili pomaka u projektu "kako se domoći nekretnine" (a oglase ne čitam iz principa te iz zdravstvenih razloga), mogu samo zažaliti što nisam znanstvenik pa da k'o profesor Baltazar iz epruvete kapnem neko rješenje. Mislim si onda kako je teško boriti se protiv uvriježenih mišljenja i stavova da se sve u životu radi jednom pa onda da se to učini - kako treba. Jednom se školuje, jednom se traži posao, jednom se kupuje stan/kuća/dom... Odakle uopće takva ideja? Zbog nesigurnosti, lijenosti, nesposobnosti? Kod nas je sreća kad čovjek nađe posao (i je, to je činjenica), al' onda nema više šta ikad razmišljat o nečem drugom jer mora bit sretan time što ima i točka. Pa tako do penzije. Kad rješava stambeno pitanje, pa neće valjda kupovat neki mali stan - treba odmah kuću sagradit, na nekoliko katova, da tu jednog dana (još uvijek nerođena) djeca mogu živjet, koliko god ih bude bilo. Pa tako do penzije. I nema se čovjek šta selit u životu. Kad ne mijenja posao i kad ima tako veliko kuću - pa gdje će se sad seljakat!? Zašto kod nas nikad neće bit normalno da mlad čovjek digne neki normalan kredit (koji će moć normalno otplaćivat od svojih novaca koje zaradi) i kupi normalan stan (ili normalnu kuću) i da uz normalan posao tamo živi neko vrijeme pa da onda bude normalno da se preseli, pronađe novi posao... jednostavno zato jer tako želi, jer su prilike drugačije, jer treba promjenu - zašto sve to kod nas nikad neće bit normalno? Zbog takvih ideja ja ispadam luda i neprilagođena. Kao građanin ove države u kojoj radim te uredno plaćam porez koji puni tuđe džepove (a ne državni budžet jer on je već odavno i te kako prazan) jedino imam pravo na to da me ta ista država opljačka i prevari. Jedino mi preostaje otvorit telefonsku liniju "dajte da živi pod svojim krovom" i kad bi svaki 4. stanovnik ove moje domovine dao samo 1 kunu, čak i uz proviziju regionalnog telekomunikacijskog magnata od pedeset posto (koliko inače uzima), mogla bih početi stvarati svoj dom. Ako budem prva s tom idejom, možda još i prođe. |
27.05.2004., četvrtak
Komad zemlje
Sve onako kao neobavezno, al bili smo i na terenu... Gledali smo neke kućice u gradnji, da vidimo kako to izgleda uživo, kako se gradi, od čega. Nije da smo građevinari i nije da se razumijemo u izgradnju, al' bili smo znatiželjni. Protiv sebe ne možemo. Osim toga, nikad nije loše prošetat se po kvartu i steć uvid kako to izgleda na licu mjesta. Pa kad smo sve to lijepo vidjeli, nismo bili ništa pametniji, već samo neodlučniji. Naime, još uvijek ne znamo hoćemo li živjeti u stanu, kući, montažnoj kući, kamp-kućici (ponekad to zagovaram kao najpraktičnije rješenje) jer nam je sve podjednako skupo, tj. sve ima svoje prednosti i nedostatke. Zapravo smo zaključili da su zemljišta preskupa i ne znam uopće odakle te cijene dolaze. Tko ih smišlja? Svakako je najisplativije sagradit kuću (ili dat nekom upućenijem da je sagradi za tebe), al' na kraju ispadne da te više košta komad zemlje na kojem bi ta kuća bila nego sama građevina koja se treba zvati tvojim domom. Pa jel' to normalno? Ne znam, možda je, a ja sam samo čudni došljak i posjetitelj ove planete. (Zaustavite Zemlju, silazim.) I te montažne kuće. Navodno je tehnologija gradnje napredovala i sad je to sve super, al' onda pokucaš u zid te iste kuće i zbuniš se onim što čuješ jer više ne znaš jel' to dolazi iz tvoje zbunjene glave ili te kuće zaista zvuče kao drvene kutije? Ne ulijeva baš neku sigurnost i povjerenje. A opet, milijuni ljudi žive upravo u takvim kućama i to im je normalno. Stanovi su daleko precijenjeni plus što u svaki (osim ako nije nov i dobro građen, što je iznimno teško nać u zajedničkoj kombinaciji) moraš naknadno ulagat. Pa kad nemaš novaca, sve ti je skupo i ne znaš što bi. Najbolje uzet alat u ruke i prekvalificirat se... Al' svejedno nam treba taj komad zemlje. |
26.05.2004., srijeda
Rasti i cvjetaj
Ma baš krasno. Čitam (jučer, valjda) na internetu da se očekuje poskupljenje nekretnina uslijed mahnitog puštanja neupokorenih štediša (koji su godinama - punih pet - nesmiljeno čekali svoj trenutak) na slobodno tržište. Kao cijene nisu dovoljno visoke pa po zakonu ponude i potražnje ne smiju kuće i stanovi biti tako povoljni (kao što sad jesu). To je sve ludo, kažem ja.Posljednjih dana sam u depresiji jer sve češće pregledavam oglasnike te kvaziagencije nekretnina koje bi zakonom trebalo zabranit. Danas svaka neuka te nepismena šuša (da oproste šuše) može imat agenciju, a još i ako od nekoga u tramvaju čuje za internet - odmah će i web-stranice napravit u Wordu (uz pomoć Njegovog Veličanstva Iritacije alias Spajalice). Ajme, koja je ovo trula država. Danska nam može samo zavidjeti. Cijeli nas život samo pljačkaju. Obučeni u tamna (skupocjena) odijela i tamne (skupocjene) naočale smiju nam se jer im ne možemo ništa dok nas u isto vrijeme besramno ponižavaju. I pljačkaju ono što smo mi zaradili. Oni ne zarađuju ništa, oni samo uzimaju. I izmišljaju zakone i namete kako bi imali još više. Nekad sam se čudila da kako ih nije sram, kako mogu mirno spavat? - a sad se više ne mogu niti čuditi. Zaključila sam da više ne smijem gledat oglase. Valjda ću se onda manje uzrujavat. Tako je bilo i s vijestima. Mislim, kad sam ih prestala gledat/čitat, manje su me uznemiravale. A gdje ću živjet? Preselit ću se u cyberspace. |
21.05.2004., petak
Hrpa novaca
Ideja o kupnji vlastite nekretnine širi se k'o neka pošast. Sad bi svi kupovali, selili se, uređivali, a uglavnom (također) nemaju novaca. Naime, kako na sve strane pričamo o tome, mnogi su se aktivno uključili u cijeli proces. Kao da je to neka užasno jednostavna stvar, raspravljamo o kućama i stanovima u vrijednosti od jako puno desetaka tisuća eura kojih nemamo i sl. Istina, još nismo odlučili što bismo: kuću, montažnu kuću, stan, no to ćemo se dogovoriti, bez brige. Mislim, nemamo novaca ni za što, al' onda opet pametujemo što je najisplativije, najpovoljnije i najrelanije. Zapravo, ništa nije realno, al' takva nam je životna koncepcija i moramo je slijedit. Ne znam uopće što će bit od tog našeg projekta ajmo počet živjet zajedno, al' zgodno je bilježit na ovako jednom mjestu – pa da bude dostupno bilo kada i bilo gdje u slučaju da nekome treba nešto dokazivat. A doma nikad ne znaš kad ti može hard zakazat. Ovako je super frustracije istresat u virtualni svijet nečega. Strašno je to kad cijelu godinu radiš za svega nekoliko kvadrata stana... Pa ispadne da niti cijeli jedan radni vijek nije dovoljan za odgovarajući smještaj koji propisuje Povelja ljudskih prava, Ženevska konvecnija ili nešto slično. A potom se opet pitam pa odakle onda svima ti stanovi, taj silan novac?? Svi kupuju stanove i kuće k'o da su na akciji u Mercatoneu. To se doma printaju novčanice? Mislim, znam da je Photoshop dobar i svakako ima iznimnih printera, ali ipak... Kako meni ne uspije sakupit hrpu novaca i otić u običan šoping jednog stana, na primjer? Dobrodošla u stvaran svijet, znam. Iako sam ja tražila kartu za nešto bolje. Valjda nisu imali. |
20.05.2004., četvrtak
Avantura počinje
D. i ja odlučili smo kupiti stan. (D. kao dečko.) Stan ili nešto gdje bismo živjeli onako samo nas 2 (zasad, valjda). Ideja nas je uhvatila tek neki dan, al' toliko smo pod dojmom da adrenalin frca na sve strane i mozak nam obrađuje nevjerojatne količine informacija koje smo uspjeli skupiti u tih, jelte, nekoliko dana. Šetali smo se tako i pristojno razgovarali te se dogovorili da ćemo mi zajedno živjeti. Oboje pristali na to, pri punoj svijesti, trezveno i trijezno, razumno, razborito i prisebno (ajme, bogatstva sinonima) i od tog smo trenutka krenuli u akciju. Kao, ma samo onako malo da vidimo što sve ima, a onda nas povuklo i navuklo... Da netko gleda sa strane, rek'o bi čovjek da ćemo bit udomljeni evo već sljedeći tjedan. Prvo smo počeli s oglasima, tek onako da snimimo situaciju, ali samo završili na forumima i i kojekakvim drugim stranicama (linkovi te samo navode i odvode), prošli smo domaći internet uzduž i poprijeko u svim pravcima, a bili smo i na informativnom razgovoru kod prijatelja (stvarni svijet) koji se već diče iskustvom na tom području. I sad nam se adrenalin miješa s depresijom. To je valjda ta prva faza šoka, uzimanja zraka i hvatanja svijesti. Ne možeš a da kroz to ne prođeš. Mladi, pametni, lijepi, perspektivni, ambiciozni, puni vještina te znanja svjetskih i izvansvjetskih jezika..., ali bez novaca za nekretnine. Koji kliše(j). No nema problema. Na raspolaganju nam je gro banaka koje samo čekaju udijeliti nam svoje osmijehe i kredite kako bi oni dobili još veće osmijehe i još više novaca. Nikad bolji uvjeti kreditiranja, nikad bolji uvjeti da se osjećaš zaista jadno uz činjenicu da pola svoga života višestruko vraćaš taj bijedni novac, a uz to čitavu tu polovicu života živiš uz prijetnje kamata, hipoteke i jamaca. S time da je to druga polovica života, ona prva je iza nas. Dakle, to je strašno. Tragikomično. Da plačeš i smiješ se u isto vrijeme. Ali hej, nama je super jer mi smo u prilici uopće razmišljati o toj velikoj stvari koja se zove kredit. Iako prije toga svima, a banci prvo, trebaš dokazat (crno na bijelom, uz ovjere javnih bilježnica i teka) da ti kredit zapravo nije potreban obzirom da moraš imat neku nekretninu (za tu hipoteku, jelte) i moraš imat još brdo novaca i moraš imat barem nekoliko ljudi koji su ti spremni dat još novaca. Kad prođeš svu proceduru koja je bez sumnje osmišljena u najsavršenijim institutima za mučenje, maltretiranje te ubijanje u pojam (i koja ide na tvoj trošak, naravno), onda si već na tabletama za smirenje pa ti je svejedno. A mi smo tek skupili informacije. Djelomično baratamo terminologijom kao što su nominalna i efektivna kamatna stopa, internekakva kamata, anuiteti (i anuitete), jamci, sudužnici i supatnici te zaključujemo kako su o svemu o čemu razmišljamo već mnogi drugi prije nas razmišljali, ali se nisu dovinuli nikakvom pametnom rješenju. Drugim riječima, nemoguća misija počinje. Vežite se, polijećemo. I nije to samo izlet, to je čitavo putovanje, avantura. (Baš me zanima hoćemo li uistinu ikad dobiti kredit i vlastiti krov (ili potkrovlje) nad glavom.) |